Svijet je postao Alzheimer

Prozaik, pjesnik, dramatičar, esejist i kazališni kritičar Milko Valent dobitnik je ovogodišnje prestižne nagrade Tin Ujević, koju mu je Društvo hrvatskih književnika dodijelilo za zbirku poezije Otvorena rosa (2017, VBZ). Bio je to povod ovom razgovoru.

Otvorena rosa proglašena je najboljom novom zbirkom poezije. To je još jedno veliko priznanje vašem radu, koji u tzv. mainstreamu već godinama egzistira na rubu svijesti tzv. intelektualnih elita. Upravo je suvremeni intelektualac, istodobno i krvnik i žrtva, u središtu vaših literarnih interesa. Tko je on i koliko se promijenio tijekom godina vašeg životnog i književnog sazrijevanja?

Suvremeni intelektualac duboko je nesretno biće zbog stanja svijeta u kojemu se zatekao, ali koji ima tu paradoksalnu sreću što je u stanju kreativno artikulirati taj još u mnogočemu neartikuliran svijet, naš neartikulirani planet. Tijekom sedam desetljeća mojeg sazrijevanja suvremeni se intelektualac nije mnogo promijenio, naročito ako s punim pravom nosi to časno ime. Njegova je povijesna zadaća, nimalo laka, biti „goli čovjek“ (Agamben), čovjek koji istinu svijeta stavlja iznad svojeg ega, iznad svoje krhke partikularne sudbine. Što se barem mene tiče, takozvano energetsko punjenje intelekta jest u neprekidnom uzletu; ono je svojevrstan okidač za sve snažniju i razorniju kritiku epohe trivijalnosti i banalnosti. Suvremeni intelektualac, osobito ako je još i pjesnik, nema pravo na popuštanje. U pravu ste; on je istodobno i krvnik i žrtva. Krvnik je zbog toga što svojim intelektualnim poštenjem ne može zanemariti interaktivno kritičko uočavanje svijeta, a žrtva jest zbog toga što preciznim poetskim alatima uočava svoju melankoliju, kreativnu tugu. To je možda slabost žrtve, ali to je također i njezina snaga. Snaga intelektualca, i uopće umjetnika, snaga je njegovo i privatno i javno priznanje da je svakodnevna tuga integralan dio njegova života uz, nasreću, stalnu stvaralačku napetost umjetničke proizvodnje.

Milko Valent / Snimio Jovica Drobnjak

Nagrada Tin Ujević ugledno je priznanje za pjesništvo; što vam znače nagrade? Je li se danas moguće boriti riječju protiv sveopće banalizacije svijeta?

Ne, protiv sveopće banalizacije svijeta nije se moguće boriti umjetničkom riječju. Svaka nagrada piscu, pa makar i onom često osporavanu, a koji profesionalno piše i objavljuje 50 godina, znači vrlo mnogo ukoliko je nagradu dobio od, kako se to kaže, struke. Nažalost, naše hrvatske književne nagrade više nemaju kredibiliteta u svijetu kakav jest, pa ga čak nema ni Nobelova nagrada. Uočite tko je zadnjih nekoliko godina dobio tu nagradu. Sramota Nobelova komiteta jest bolno prisutna, najčešće politički intonirana i, u strogo književnom smislu, njezin je kredibilitet sve upitniji, sve problematičniji. Što se pak tiče nagrade Tin Ujević, ona, svojim nagradnim fondom i slabim, gotovo nikakvim, medijskim praćenjem, nedvojbeno ponižava jednog od najvećih pjesnika hrvatskog jezika: Tina Ujevića. Za ovakvu malu zemlju, koja je dala pjesnika velikoga svjetskog značaja, doista je sramota da veliko ime koje nosi ta nagrada nije adekvatno praćena u medijima.

Književna scena, srećom, ipak nije homogena. Postoje li neki mladi ljudi, književnici, čije glasove cijenite i koje biste izdvojili?

Iako je moj raspored rada iznimno zgusnut zbog brojnih projekata, ipak uspijevam pratiti nekoliko iznimno talentiranih kolegica i kolega. Što se tiče pjesništva, cijenim napore Livije Reškovac, Vande Mikšić, Tina Lemca, Monike Herceg, Marka Pogačara, Sanje Baković, a od srednje generacije Lanu Derkač, Davora Šalata, Delimira Rešickog, Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića. Ispričavam se kolegicama i kolegama koje nisam spomenuo, a trebao sam. Toliko naporno i kontinuirano radim da mi je nemoguće nabrojati sve ljude čiji rad cijenim.

U vama svojstvenoj izrazitoj intertekstualnosti, prisutnoj i u ovoj zbirci, čitam  istančanu kritiku lažnih intelektualizama suvremenih društava. Imamo li, u današnjem dobu opće dostupnosti informacija, pravo na neinformiranost? Je li, kao što (kritički?) kaže pjesma, nepomičnost stanje sreće?

Ne, naizgled nemamo pravo na neinformiranost, osobito uz današnju tehnologiju. Ipak, upravo zbog zastrašujuće zatupljenosti suvremenog svijeta snažno zagovaram demokratsko pravo na neinformiranost. Upravo neinformiranost omogućuje jedan aspekt sretnog življenja. Sreća je po svojoj biti stanje blažene nepomičnosti; naime radnja sreće jest u njezinoj paradoksalnoj statičnosti. Sretan čovjek, ako postoji, jest mirno te vedro biće. Rijetko ćete ga susresti u ovom svijetu sve snažnije medijske retardiranosti.

Knjiga pjesama Otvorena rosa shvaćena je kao poetski nastavak vašeg opus magnum, romana Umjetne suze; jednom ste rekli da vam je najveći problem u životu to što je život odveć kratak – morate neprekidno birati što ćete i kako pisati. Sa sada već četrdesetogodišnjim književnim stažem, donosite li te odluke lako? Kako pišete?

Da, život je prekratak, osobito za čovjeka koji ima što ponuditi, reći, izraziti, za čovjeka koji je u stanju stalnog erosa kreativnog angažmana. Odluke su sve bolnije i ne donosim ih nimalo lako. I bogatstvo ideja te projekata može biti velik problem. Za ovih nekoliko doista velikih projekata na kojima radim treba mi još otprilike deset godina. U tom smislu moje je ključno pitanje hoću li doživjeti osamdesetu. Kako pišem? Pišem istodobno i smireno i u paničnom ritmu. U paničnom ritmu zbog utrke s vremenom življenja koje mi je preostalo. Ako uzmete u obzir činjenicu da pokrivam sva područja književnosti, možete lako zamisliti moj radni dan.

Živimo u munjevitim fragmentima, kaže pjesnik Valent. Internet je donio vrijeme ugodnog užasa koji izobličuje identitet. Nismo li postali dokoni? Vaš (dezorijentirani?) emotivac viče: „Daj mi opasnost!“ Kakva nam je opasnost življenja potrebna za spas od ništavila?

Evo konstatacije otvorene rose: „Čovjek koji je kreativan nikad ne može biti dokon.“ Ne, nije internet izobličio identitet. Ne može se izobličiti ono što nikad nije imalo čvrsti oblik. Internet  i sve društvene mreže upravo bolno pokazuju patološku rascjepkanost našeg identiteta-u-nastajanju. Krik vrlo emotivan, poetski krik „Daj mi opasnost!“ znači želju da svoj tako rascjepkan te necjelovit identitet napokon uobličimo, da ga već jednom, eto, steknemo kao cjelovitost vlastite osobe, o kojoj, zapravo, znamo tako malo.

Pjesme su podijeljene na „četiri kruga kritičkih poetskih putovanja“ tranzicijskim podnebljem Hrvatske, Europe i Sjeverne Amerike. Otvorena rosa rezultat je četrdeset godina vašeg istraživanja „na terenu“. Čini se da je za vaš kreativni i životni put ključna maksima (iz zbirke) „nezavisnost je cilj – nikad stanje“. Koliko ste se, nakon toliko godina potrage, približili tom cilju?

Dakle, kako stoji u stihu, „nezavisnost je cilj – nikad stanje“. Borba i potraga, i na terenu i u radnoj sobi, neprekidno traje. To ujedno znači da sam nadomak cilju, ali još nikad, nažalost, nisam uspio postići to „stanje cilja“. Nezavisnost, ne samo materijalna, dakako, jest moja stalna svakodnevna opsesija. Znam, itekako znam, da nikad neću dosegnuti stanje cilja, ali, kao i Rilke, ja se trudim, trudim, trudim.

Četverolisna struktura ima veze i s motivom djeteline, a naslov kojim se referirate na rosu sa svježinom jutra,  krhkošću i prolaznošću. Je li dominacija banalnosti tek paradoksalna reakcija na pokušaj traženja smisla?

U pravu ste. Upravo je reakcija na dominaciju banalnosti svijeta u kojemu se nalazimo revolucionarna, ona je usput i paradoksalna reakcija na nikad zadovoljen pokušaj traženja smisla. Smisao, ako ga uopće ima na našem planetu, i u svemiru uopće, nije moguće uočiti krhkom snagom intelekta koji posjedujemo. Možda nas može utješiti upravo paničan pokušaj traženja smisla u besmislenom. Ako na trenutak proučite fiziku subatomskih čestica, bit će vam jasno da je naš paničan pokušaj također besmislen. Ne, to nema veze s pesimizmom. To je konstatacija uvijek kritički usmjerene svježine otvorene rose koja svakog jutra, simbolički, dakako, traži četverolisnu djetelinu. Naći svakoga jutra barem jednu takvu djetelinu, znači, u intelektualnom smislu, zdravo se hraniti.

Zagovornik ste renesanse životnosti i erosa u dobu mediokritetskog sivila. Ako svi oblici vječnosti traju kratko, a bog je jedini problem koji još nismo uspjeli riješiti, je li užitak ključ sreće?

U našoj neumitnoj prolaznosti i kratkotrajnom trajanju, užitak jest jedini ključ sreće koji sam uspio pronaći u proteklih 70 godina. Užitak u tijelu, u vibriranju pozitivnih emocija, u duhovnom uzdizanju i, napokon, najveći i najplodonosniji užitak: užitak u pisanju.

Otvorena rosa ujedno je i bespoštedna kritika virtualnog svijeta. Kakva će biti književnost budućnosti?

Teško je biti prorok, ali svaki je umjetnik, osobito pisac, svojim radom osuđen na svakodnevno dijagnosticiranje stanja svijeta. To stanje nije dobro, ne zbog toga što su Facebook i razne društvene mreže loši alati. To su izvrsni alati za pisanje, ali je, kao i uvijek,  u pitanju način korištenja alata. Ovoga rosnoga jutra, kad otvorena rosa svojim kritičkim erosom prekriva svijet, ona, ta kritički svježa rosa kaže da će budućnost književnosti u kvalitativnom smislu biti sve slabija. Diskursi odnosno postupci proizvodnje teksta, pisanja, nedovoljno su ambiciozni i zbog toga su škole tzv. kreativnog pisanja osuđene na osrednjost. Ipak, postoje dva područja književnosti koja, uz rijetke iznimke tzv. visoke književnosti romana i poezije, pokazuje sve veći napredak. To su potentna područja autobiografske romaneskne masturbacije i kriminalističkog romana.

Kritika Europe i globalizacije vidljiva u vašim proznim tekstovima našla je put i u vašu poeziju; no, koliko se doista svijet promijenio danas u odnosu na prije stotinu godina? Čitamo li Krležina pisma Beli, otkrit ćemo da je (intelektualna) slika onodobnog Zagreba i Europe slična današnjoj. Ne leži li u tome paradoks?

Svijet je kao još uvijek slabo istražen bitak u svojoj biti paradoks. Svijet se u posljednjih sto godina, dakako, promijenio, osobito u tehničkom i tehnologijskom aspektu. Ostalo je nepromijenjeno pećinsko stanje duha, stanje invalidnog intelekta, koje umjesto da, u odnosu na Krležino vrijeme, posustaje, postaje sve izraženije. Patološki procesi slabljenja intelekta, a to se odnosi na cijeli svijet, ne samo na Zagreb i Europu, toliko su uznapredovali da otvorena rosa, uvijek kritički raspoložena, može konstatirati: „Svijet je postao Alzheimer sa sve snažnijim Parkinsonovim drhtanjem vijuga.“